Ljekarnistvo u nacionalnoj politici lijekova

Marica Medić-Šarić
Farmaceutsko-biokemijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

LJEKARNIŠTVO U NACIONALNOJ POLITICI LIJEKOVA

Koncept Nacionalne politike lijekova (NPL) uvodi Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) još 80-tih godina. Osnovni cilj NPL je usaglašavanje zdravstvenih potreba s ekonomskim mogućnostima pojedine države. Do 1997. godine 88 država je imalo NPL, uključujući i 8 europskih država. Mnoge države Europe koje službeno nemaju NPL, imaju zakonodavstvo koje osigurava sve bitne elemente NPL.

Svjetska zdravstvena organizacija smatra da NPL treba:

- osigurati realizaciju zakonodavstva na području lijekova (realno i provedivo u okviru mogućnosti određene države),
- poticati potrošače da preuzmu aktivnu ulogu u planiranju i realizaciji politike lijekova,
- osigurati osjećaj socijalne odgovornosti stručnjaka koji rade u javnom i privatnom dijelu zdravstva, farmaceutskoj industriji i ustanovama koje su dužne provoditi NPL,
- aktivno uključiti elektronske i pisane medije u čitavu aktivnost.

Republika Hrvatska i njene institucije, trenutačno samo djelomično ili uopće ne podržavaju navedene elemente NPL. Stoga je Ministarstvo zdravstva još 1998. godine imenovalo Povjerenstvo sastavljeno od predstavnika različitih organizacija i tvrtki, visokih škola i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO). Zadatak ove radne skupine je priprema prijedloga Nacionalne politike lijekova do 2005. godine. U drugoj polovini 2000. godine radna skupina je dijelom izmijenjena i dopunjena novim članovima ali joj je profil ostao praktički isti. U spomenutoj radnoj skupini bili su, a i sada su četiri farmaceuta (po jedan predstavnik iz Hrvatskog zavoda za kontrolu lijekova, Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, industrije i veledrogerije).

Zakonodavstvo iz područja lijekova u Hrvatskoj uređeno je slijedećim zakonskim propisima:

- Zakonom o lijekovima i medicinskim proizvodima (lijekovi za humanu primjenu)
- Zakonom o zdravstvenoj zaštiti (dijelom utvrđena ljekarnička djelatnost)
- Zakonom o veterinarskim lijekovima i veterinarsko-medicinskim proizvodima
- Carinskim zakonom
- Paketom poreznih zakona

U okviru Zakona o lijekovima i medicinskim proizvodima poseban naglasak je na osnivanju:

*Agencije za lijekove, sukladno razvijenim zemljama i potrebama naše prakse. Osnovni zadatak Agencije za lijekove je voditi brigu o lijekovima i medicinskim proizvodima koji se koriste u Hrvatskoj, njihovoj djelotvornosti, prihvatljivoj štetnosti i kvaliteti.

*Farmaceutske inspekcije koja bi u suradnji s Hrvatskim zavodom za kontrolu lijekova i Zavodom za kontrolu imunobioloških preparata (a koji bi sačinjavali Agenciju za lijekove) provodila redovitu kontrolu lijekova i medicinskih proizvoda iz prometa, sukladno posebnom pravilniku. Veći broj kontrola odnosio bi se na lijekove u ručnoj prodaji (OTC preparate), a za koje bi se utvrdile i veće kazne, ukoliko se otkriju značajni nedostaci u kvaliteti pojedinih proizvoda.

*Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske danas nema nadležnosti nad veterinarskim lijekovima koji su obuhvaćeni posebnim zakonom, što svakako treba mijenjati jer je to neprihvatljiva i neuobičajena praksa. Prijedlog je ove lijekove obuhvatiti istim zakonom.

Zakon o zdravstvenoj zaštiti nije cjelovito uredio ljekarničku djelatnost pa postoji potreba da se ljekarništvo uredi kroz izmjene tog zakona, odnosno posebnim Zakonom o ljekarništvu. Edukaciji se pridaje posebna pažnja. Zaključeno je da treba pojačati i unaprijediti edukaciju praktične farmakoterapije kako u dodiplomskoj i poslijediplomskoj tako i u trajnoj edukaciji liječnika, stomatologa i farmaceuta. Time bi se postigle značajne uštede uz iste ili bolje rezultate liječenja. Pridodati veće značenje samoliječenju (uzimanje lijekova bez savjeta liječnika i bez postavljanja dijagnoze, pretežno u cilju suzbijanja kratkotrajnih simptoma). Lijekovi koji se izdaju bez recepata obuhvaćaju u Hrvatskoj manje od 10 % registriranih lijekova, dok je u razvijenim zemljama prosječno 3 puta više. Ključnu ulogu u samolječenju treba imati farmaceut u ljekarni koji daje izravne savjete osobama koje su se odlučile same liječiti. U tu svrhu neophodna je trajna edukacija.

Za lijekove koji nisu neophodni predloženo je uvođenje participacije u cijeni lijeka: 25 %, 50 % i 75 %. Oslobađanje od nje osiromašuje cijeli zdravstveni sustav.

U provedbenim propisima potrebno je dodatno urediti i ograničiti promet lijekova izvan ljekarne.

Bitne novosti u ljekarništvu odnose se na:

*jasnije reguliranje OTC lijekova i potrebu povećanja broja takvih lijekova sukladno zapadnim zemljama. Poticati proizvođače da registriraju oblike, jačine i pakiranja koja su prikladna za izdavanje lijekova bez recepta (OTC).

*nužnost uređenja i ograničenja dobivanja lijekova bez recepta
· promjene postojećih zakonskih odredbi koje omogućuju vlasništvo i vođenje ljekarne od strane osobe koji nisu magistri farmacije (posebna prioritetna aktivnost)

*mogućnost i dozvolu izdavanja generičke supstitucije (generički identičnog lijeka jednakog aktivnog sastava onom na receptu).

Ključni element za uspjeh NPL je politička volja tj. podrška Vlade. Stoga SZO naglašava da je potrebno educirati i same političare pri čemu dakako ministar zdravstva ima ključnu ulogu. Naravno, nužno je da Vlada javno podrži elemente NPL.